Karlu Krausu
Jedna svjetlost koju je vjetar ugasio.
Jedna zabitna krčma iz koje popodne pijan čovjek odlazi.
Jedan vinograd, ofuren i crn, s rupama punim paukova.
Jedna prostorija koju su mlijekom obijelili.
Mahnitac je preminuo. Jedan otok u Južnom moru
Za doček Boga-Sunca. U bubnjeve udaraju.
Muškarci izvode ratničke plesove.
Žene se njišu u bokovima na kojima su povijuše i plameni cvjetovi
Kad more pjeva. O, naš izgubljeni raju!
*
Napustile su nimfe zlatne šume.
Pokapaju stranca. Uto udari vatreno blistavi pljusak.
Pojavljuje se Panov sin u liku radnika s napisa
Koji prespava podne na usijanom pločniku.
Male djevojčice sred nekog dvorišta u ganutljivo sirotinjskim haljinicama!
Sobe ispunjene akordima i sonatama.
Sjene koje se grle pred oslijepljelim zrcalom.
Na prozorima bolnice griju se oporavljenici.
Kulja bijela para iz kanala okružena krvavim pošastima.
*
I opet tuđa sestra dolazi u teške snove nečije.
Igra se njegovim zvijezdama počivajuć pod grmom ljeskovim.
Student, dvojnik možda, dugo je promatra s prozora.
Njegov pokojni brat stoji mu iza leđa, ili silazi starim zavojitim stubama.
U zasjenku mrkih kestena lik mladog iskušenika blijedi.
Vrt je utonuo u predvečerje. Pod svodištem samostana lete netopiri.
Djeca pazikuće prestaju se igrati i traže zlato neba.
Završni akordi kvarteta. Slijepo djevojče trči drščuć kroz drvored,
A kasnije ko sjena tapajuć odmiče kraj hladnih zidina, okružena bajkama i svetim legendama.
*
Jedna prazna barka koja podveče plovi niz crne vode prokopa.
U tmuši starog skloništa za onemoćale raspadaju se ruševine ljudi.
Mrtva siročad leži u vrtu podno zida.
Iz sivih soba izlaze anđeli a krila su im poštrapana gnusom.
Crvi kaplju s njihovih požutjelih vjeđa.
Trg pred crkvom mračan je i tih kao u danima djetinjstva.
Na srebrnim tabanima klize mimo minuli životi,
A sjene prokletnika spuštaju se do voda koje uzdišu.
Bijeli čarobnjak u grobu igra se svojim zmijama.
*
Nad kosturnicom se nečujno otvaraju zlatne oči Boga
